Najnoviji broj FAK biltena

Drugovi i drugarice, poštovani kolege, draga djeco, u najnovijem broju FAK-ovog biltena „volim te ko dobro sranje“, s ponosom vam predstavljamo najnoviju priču iz pera vaše omiljene i nadasve talentirane spisateljice Cace.
Dirljiva, pomalo šokantna priča o dva neobična bića s elementima drame, tragedije i horora prikovat će vas za wc šolju sve do posljednjeg brabonjka.

******************************
Jednom davno, jako davno, gotovo prije sto godina, došla su na svijet dva sasvim neobična biča, a zvali su se Fuffy i Prdonja.
Iako su se susjedi i okolina grozili i same pomisli na nove pridošlice, roditelji nisu od njih odustali. Prihvatili su svoja čeda, nadajući se da će jednom ipak stvoriti od njih čovjeka.
Prdonju je majka štitila od životnih nedaća kako je mogla i znala. Ljuljkala je ona svoje zlato mamino, hranila ga čokolinom i pjevala uspavanke čak i kad je Prdo već umjesto mede grlio lutku na napuhavanje. Vidio je Prdo u gradu da njegovi vršnjaci šeću s takvim primjercima pa je i on sebi kupio sličan model.

Fufina majka je unatoč početnom šoku i nevjerici skupila svu svoju hrabrost, znanje i umijeće te čvrsto odlučila od Fufi napraviti damu. Pohađala je Fufi visoke škole, svirala klavir, išla na izložbe, kulturno se uzdizala. Unatoč svemu životna filozofija se nije uzdigla dalje od boce i ćevapa.

I nakon nekoliko godina, naša dva sasvim neobična bića su se srela i na opću radost počeli se družiti.

Jednoga dana kaže Fufi Prdonji
- Prdo, ja bi da se udam
Prdo prvo nije mogao doći sebi od smijeha, a onda naposljetku reče
- Milo moje pa pogledaj se
- Ali Prdice, jako mi je napet onaj štimer klavira
- Fufi, ni da ga drogiraš ne bi te on ženio – dovrši Prdo ovu temu i nastavi glancati svoju Hayabusu

Drugi dan ode Fufi na sajam vjenčanja. Bila je ona tamo redoviti posjetitelj. Uporna u svojoj namjeri, pokupovala je sve časopise, savjetnike, priručnike, brošure i letke. Usput je osvojila i glavnu nagradu sajma – fotografiranje svadbe. Znali su organizatori da tu nagradu nikada neće morati isporučiti.

Kad je došla kući, uze Fufi čitati svoje napeto štivo o vjenčanicama, cvijeću i prstenju kad naiđe na zanimljiv oglas:
„ bacam ljubavne uroke, spravljam čarobne napitke…poželi ga-imaj ga!“
- Aha! To je to! – uzviknu Fufi radosno. Brže bolje dograbi mobitel i nazove Prdonju – Prdoooo, spremaj se, dolazim po tebe – reče uzbuđeno i spusti slušalicu

Prdo navikao na Fufine momente samo odmahnu glavom i nastavi sapunat miška. Nije ga stigao pošteno ni dići kad začuje prodorno cviljenje kočnica iz daljine. Prepoznaje on glas Fufine Mazdice kako se kotura pod ručnom iz Zagreba do Siska.

- juhuuuuuuu Prdiceeeeee – zapjevuši Fufi izlazeći iz auta

Prdi je trebalo dobrih 15 minuta da ju prepozna pod novim velikim pernatim šeširom. Ona se okrene nekoliko puta
- Sviđa ti se? – upita ga razdragano – sama sam ga napravila. Cijelo jutro sam zavrtala vratove kokošima da ih očerupam. Nije li divan?
- Fufi, a šta te spopalo? – upita Prdo onako dječački bezbrižno
- Imam odlične vijesti! – uzbuđeno je cijukala
- Ajdeeeee – uvjerljivo se začudi Prdo
- Tako je. Evo vidi – pokaže mu na oglas – tu se krije ostvarenje mojih snova. Ajde Prdice idemo.

I tako naša dva junaka sjeli u Mazdicu i uputili se prema malom mjestu Drenov bok u blizini hrvatsko bosanske granice.
Kad su malo bolje pogledali, sjetiše se da im je upravo na ovom mjestu lani krepao auto, a taman su se uputili u BIH na ćevape.
I dok se Prdonja uhvatio prtljanja po motoru, Fufi je odlučila obići selo u potrazi za hranom.
- Prdo, ovo je prava oaza – reče Fufi vraćajući se s dva odojka preko ramena dok joj se svježa krv cijedila niz usta.
Prdonja samo odmahnu rukom. Nema njemu do njegovog čokolina. I dok je Fufi na stražnjem sjedalu glodala ostatke prasića, Prdonja uspije pokrenut motor te su se sretno vratili kući.

Sudbina i splet okolnosti naveo ih je ponovno na isto mjesto točno godinu dana nakon ovog događaja.

Dođoše oni na rub sela, pred staru, trošnu kućicu i potrube.
Vrata se otvore kad iza njih neka starica ljutitih očiju sijeva na njih.

- zdravo bako- reče Fufi – mi došli po ljubavni napitak

Starica ih gleda i bez riječi ih uvede u kuću. Posjedne ih na kauč i reče gledajući u Fufi
- daj mi ruku

Fufi ispruži dlan, a baba sve gleda, mršti se i negoduje. Odjednom vrisne, ispusti Fufinu ruku i poviče
- Van! Van!!!! Sami vrazi su s vama došli. Nitko mi nije vjerovao kada sam im govorila da ćete se ponovno pojaviti. Vaaaaaannnn! – vikala je stara i gonila ih štapom sve dok Fufi i Prdonja nisu konačno ušli u auto i krenuli.

U žurbi nisu ni primijetili da su skrenuli s puta i našli se duboko u šumi.

Zastanu malo da vide gdje su kad osjete čudan dim. Neobično mjesto, sve neke čudne slike pred njima. Kada su bolje pogledali opaziše zeca naslonjenog na drvo kako puši travu. Miris trave odmah u Fufi otvori apetit

- Prdo ja sam gladna – reče, nimalo šokirana prizorom
- Vidi Fufi, tamo na livadi, eno svinja koliko hoćeš. Pazi samo da ne ugaziš u govno – reče Prdonja i odvali se smijati ko lud

Trči Fufi, hvata svinje, od dima joj se sve vrti u glavi, ne vidi ništa al hvata i dalje. Za to vrijeme Prdonja zapalio vatru, napravio ražanj i pogledava se sa zecom. Ovaj mu namiguje, poziva ga na dim, al Prdo onako vješto, kulerski nabacuje fraze i izbjegava prisniji kontakt.
Vraća se Fufi s ulovom, ni ne gleda šta je, samo ga baca na vatru i čeka da se ukusni zalogaj prepeče.

Jedu oni, pa i Prdo sve nekako gladan, nikako da se zasiti. Ukusan obrok, nije ovakvo što do sada jeo.
Fufi u međuvremenu nekoliko puta odlazi iza drveta, uhvatilo ju sranje od ove večere. Uskoro su i ona i Prdo cijelo brdašce istovarili.
Nakon obilne večere, zalegli malo da odmore, no uskoro začuše neko lupanje.
Približava im se čovjek, onako fin, skockan, svilena lila trenirka, uglancane cipele, fudbalerka, i nosi neki štap u ruci

- je li majstore, a di ćeš ti s našim ražnjem – upita ga Prdonja
- nije to ražanj neuki stvore – odgovori čovjek oštro – to su rašlje, tražim naftu
- a hmmmmmmmm….. – zamisli se Prdo i sjajna ideja mu padne na pamet – e, nemamo naftu, al ima tu iza drveta brdo govana
- i šta bi ja trebo s vašim govnima?
- Pa isto što i s naftom – reče Prdonja začuđen kako to nije posve jasno
- Gledaj seljanine – odgovori čovjek – ja sam vlasnik Piramida Petrola, najbogatiji sam, najljepši i najpametniji čovjek u Bosni. Al moji jarani zabranili da bušim po Bosni dok ne iskopaju Piramide pa tražim ovdje ima li tog crnog zlata
- Pa to ti i govorim – opet će Prdonja – nema ovdje nafte, al i govna mogu poslužit

I stade Prdonja objašnjavat vlasniku Piramida petrola kako da od govneta napravi gorivo. Dok su oni tako dogovarali posao, u selu počela hajka. Traže seljani vračaru al nigdje je ne mogu naći.
Svjedoci potvrdili da su vidjeli dva stvora kako joj ulaze u kuću i nakon toga im se svima gubi trag.
Naoružali se oni vilama, grabljama i sjekirama i krenuli u šumu.
Ubrzo spaziše zgarište, a na njemu ostatke stare vračare. Ona je krenula za Fufi i Prdonjom kako bi ih spriječila da i dalje šire zlo, al zadesila ju je sudbina da im posluži za večeru. Fufi je bila toliko zaslijepljena dimom i glađu da nije ni gledala što baca na ražanj. Starica se koprcala jednako ko obično prase pa Fufi nije ni primijetila razliku.
Kad su seljani shvatili što se dogodilo krenuli na Fufi i Prdonju da ih linčuju i zarobe. Ali vlasnik Piramida petrola im odluči pomoći. Brže bolje upali svoj najnoviji traktor, i poveze ih sa sobom.

Dok su putovali prema BIH, ugledaju kraj ceste prekrasnu seljančicu. Imala je crnu kosu, rumene obraze i debeljuškasto se gegala dok je brala suncokrete. Vlasniku Piramida petrola odmah oči ispale za lijepom seljankom
- alo mala jesi za kavu – poviče, a zlatni lanac zasja mu oko vrata
- a što da ne – odvrati ona uz veseli osmijeh i uskoči u traktor. – Zdravo, ja sam Beca – reče i pruži ruku svima da se upoznaju.


......................nastavit će se...................